Polje ljeti
Imadoh jednostavno djetinjstvo
majku i oca koji su brinuli o meni
nikakvog rata na kućnom pragu
Kamenje je pjevalo
hvalospjeve u mojim ustima
kako se tama uzdizala
Ljubavi, ljubavi, gdje oni nestadoše?
otac i majka, mastilo tamnih zvijezda,
pjevajuće kamenje
Kadenca
Posmatram tvoje ruke nad klavijaturom
kako tvore muziku, na jednoj majušni biljeg,
od rođenja mrlja, gdje se kost prsta
spaja sa dlanom, u znaku ribe,
živog stvora u potrazi za vodom,
rupom što leži u ograđenom vrtu
ili u polju sa svim ruševnim plotovima:
gdje čujem kako tvoj otac plače uz vjetar
što bije o kamenje u malom gradu
tvog rođenja; tamo su kukuruzna polja
uprta u nebo, nikad zasijana, nikad
da budu požnjevena, očigledna, besmrtna.
Pasji dani ljeta
U dane pasje ljetne žege dok muslini* se uvijaju o sopstvenu vrelinu
i cvrčci zaplakuju u drvetu crnog oraha
vjetar odiže moj život
i odnosi ga podalje od mjesta prebivanja
još uvijek me aerodrom Marko Polo umarao
dok zaspivah u plastičnoj stolici, vozeći se vodenim taksijem
rano, prerano, dječiji bi glasovi
počeli imitirati lupu internetskih kafea
na Trgu Svetog Stefana, mjestu za crnu kafu
i bordele stihova, koščatih tih pohvala radosti
Svetac nagnut nad krstom,
dok pas mu liže petu, krv kaplje sa znaka
uz crkveni zid napisano je - Anarchia e Ordine**
Izbjeglica iz Istre skuplja čavle
Presložiće gondolu, od iverja naplavina
odbačenih uz obale glađu-izgriženog Jadrana
U vjetru s lagune
dječkić skače u kockicama školice, naprijed- nazad i obratno
kapa je na njegovoj glavi, rime hladne kao kost u njegovim ustima
čije je to dijete?
Niko mi neće odgovoriti
glasovi se iz muzičke akademije razlivlju u sunčevu svjetlost
koja udara o malarijsko blago carstva
sne starčića u strašnoj vrućini
ruke su mu vezane grubom tkaninom, uz skelu
što još uvijek oslikava valovlje o Duždevu palaču
* vrsta tkanine
** Grafit italijanskih anarhista
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Imadoh jednostavno djetinjstvo
majku i oca koji su brinuli o meni
nikakvog rata na kućnom pragu
Kamenje je pjevalo
hvalospjeve u mojim ustima
kako se tama uzdizala
Ljubavi, ljubavi, gdje oni nestadoše?
otac i majka, mastilo tamnih zvijezda,
pjevajuće kamenje
Kadenca
Posmatram tvoje ruke nad klavijaturom
kako tvore muziku, na jednoj majušni biljeg,
od rođenja mrlja, gdje se kost prsta
spaja sa dlanom, u znaku ribe,
živog stvora u potrazi za vodom,
rupom što leži u ograđenom vrtu
ili u polju sa svim ruševnim plotovima:
gdje čujem kako tvoj otac plače uz vjetar
što bije o kamenje u malom gradu
tvog rođenja; tamo su kukuruzna polja
uprta u nebo, nikad zasijana, nikad
da budu požnjevena, očigledna, besmrtna.
Pasji dani ljeta
U dane pasje ljetne žege dok muslini* se uvijaju o sopstvenu vrelinu
i cvrčci zaplakuju u drvetu crnog oraha
vjetar odiže moj život
i odnosi ga podalje od mjesta prebivanja
još uvijek me aerodrom Marko Polo umarao
dok zaspivah u plastičnoj stolici, vozeći se vodenim taksijem
rano, prerano, dječiji bi glasovi
počeli imitirati lupu internetskih kafea
na Trgu Svetog Stefana, mjestu za crnu kafu
i bordele stihova, koščatih tih pohvala radosti
Svetac nagnut nad krstom,
dok pas mu liže petu, krv kaplje sa znaka
uz crkveni zid napisano je - Anarchia e Ordine**
Izbjeglica iz Istre skuplja čavle
Presložiće gondolu, od iverja naplavina
odbačenih uz obale glađu-izgriženog Jadrana
U vjetru s lagune
dječkić skače u kockicama školice, naprijed- nazad i obratno
kapa je na njegovoj glavi, rime hladne kao kost u njegovim ustima
čije je to dijete?
Niko mi neće odgovoriti
glasovi se iz muzičke akademije razlivlju u sunčevu svjetlost
koja udara o malarijsko blago carstva
sne starčića u strašnoj vrućini
ruke su mu vezane grubom tkaninom, uz skelu
što još uvijek oslikava valovlje o Duždevu palaču
* vrsta tkanine
** Grafit italijanskih anarhista
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Fotografija: Wikipedia, Mina u Indiji, Hajdelabad, književni festival 2016.
